Potresno i hrabro o seksualnom ugrožavanju

Tema seksualnog ugrožavanja maloljetnika, jedan od najtežih i najstravičnijih fenomena naše današnjice, znatno je više zastupljena u novinama, na društvenim mrežama i na portalima nego u proznim umjetničkim knjigama, a nerijetko i još više zataškavana i stavljana pod sag amoralnoga društva koje o tim stvarima ne želi javno progovarati, štiteći ili sebe ili nasilne pojedince iz svoje zajednice koji ostavljaju trajne posljedice na život djevojaka i mladića u najosjetljivijoj dječjoj i adolescentskoj dobi. Kad se o toj temi progovara u pričama, romanima ili drugim proznim tekstovima, najčešće se autor maskira u trećeosobnoga pripovjedača i udaljuje od svoga ja.

Kad je u siječnju 2020. Vanessa Springora (r. 1972), francuska autorica, urednica, redateljica i spisateljica s diplomom književnosti na Sveučilištu Sorbonne u Parizu, objavila prvu knjigu, Le consentement, nastao je šok u javnosti, o njoj su brujali i umjetnički, najviše književni i medijski i politički krugovi. Knjiga je dobila Veliku nagradu čitateljica časopisa Elle, ovjenčana je i nagradom Jean-Jacques Rousseau za autobiografsku prozu, a Livres Hebdo, književni časopis, proglasio ju je knjigom godine. Do danas je prevedena na više od dvadeset jezika, a zahvaljujući nakladi OceanMore i nakladnici Gordani Farkaš-Sfeci mogli smo je pročitati na hrvatskom jeziku, u tečnom prijevodu s francuskoga Tonke Baričević. Intrigantnost i otkrivanje monstruoznoga zločina u autobiografskom kratkom romanu od svega devedeset i devet stranica pojačane su činjenicom što je autorica proze Pristanak od 2006. urednica, a od 2019. direktorica izdavačke kuće Julliard i što, u prvoosobnom pripovijedanju, opisuje vlastito iskustvo, pod inicijalom V., mlade tinejdžerice, kćeri samohrane majke, koja već s četrnaest godina postaje žrtvom teškoga seksualnoga ugrožavanja i iskorištavanja kao ljubavnica pedesetogodišnjega muškarca, u romanu nazvana inicijalima G. M.

Knjiga Vanesse Springora, izniman umjetnički i dokumentaristički spoj istraživačkoga diskursa, trilera, svjedočenja, suđenja i ironizacije bajki i klasičnih književnih djela, donosi strahotnu priču o seksualnom ugrožavanju maloljetnice. Posvećena „Benjaminu i za Raoula“ podijeljena je u romanesknih šest poglavlja: Dijete, Plijen, U šaci, Oslobođenje, Trag, Pisanje knjiga. Svako poglavlje svjedoči o jednoj razvojnoj fazi osobe, o spoznaji svijeta, ali i o istražnom i pripovjednom postupku, s asocijacijama na bajke. Roman, u Prologu, započinje podsjećanjem na bajke braće Grimm, posebno na Pepeljugu, Crvenkapicu, Trnoružicu, Snjeguljicu, koje, vidjet će se tijekom čitanja, imaju i konkretnu i simboličku ulogu u cijeloj knjizi – jedna pokušava otići s bala prije ponoći, druga je oprezna u susretu s vukom i njegovim zavodničkim glasom, Trnoružica se želi držati dalje od onoga vretena, neodoljivo privlačna, a Snjeguljica „ni pod kojim uvjetom neće zagristi onu tako crvenu, tako zamamnu jabuku što joj je pruža sudbina“.

S franc. prevela Tonka Baričević,
izd. OceanMore, Zagreb, 2021.

Autorici su se u djetinjstvu rastrgali šavovi knjige braće Grimm od silna čitanja i listanja, čitala ju je sve dok joj sve stranice nisu poispadale; u odrasloj dobi, međutim, na knjige i bajke gleda sa sumnjom: „Između njih i mene podignuo se stakleni zid. Znam da mogu biti otrovne. Znam kakav toksični sadržaj mogu kriti. Toliko se godina vrtim ukrug u svom kavezu, snova ispunjenih ubojstvom i osvetom. Sve do dana kada se tu, pred mojim očima, jasno kao dan, napokon nije pojavilo rješenje: uhvatiti lovca u vlastitu zamku, zaključati ga u knjigu.“

U knjigu je zaključala, slijedeći metodu Proppovih ključeva za bajke i vlastite istrage, slavnoga pisca G. M.-a, miljenika prestižnih pariških izdavačkih kuća osamdesetih godina, koji kao predator zarobljava svoju žrtvu, a to na neki način prihvaća ili odobrava i njezina vlastita majka: „Ponekad ga zove na večeru u naš maleni stan u potkrovlju. Nas troje za stolom uz janjeći but s mahunama, kao prava mala obitelj, tata i mama napokon opet zajedno, ja u sredini blistam, sveto trojstvo, ponovno okupljeni. Koliko god ta pomisao izgledala šokantno, apsurdno, G. je možda nesvjesno i za nju idealna zamjenska očinska figura, otac kojeg mi nije mogla dati.“

Utočište djevojčice u knjigama umjesto u obitelji prije seksualnog ugrožavanja vidljivo je i u citatima na početku svakoga poglavlja: autorica citira Prousta (O čitanju), Rječnik francuskog jezika, G. M.-a, Mlađi od šesnaest godina, Vladimira Nabokova, Lolitu, ponovno Marcela Prousta, Zatočenica, te Moje drage sestre, Chloé Delaume.

Tad pedesetogodišnji književnik Gabriel Matzneff (r. 12. kolovoza 1936) dobitnik je nagrada Mottard i Amic Francuske akademije 1987. i 2009. i nagrada Renaudot i Cazes 2013. i 2015. U svojim knjigama i na mrežnim stranicama te u televizijskim emisijama desetljećima opisuje svoje aktivnosti pedofila i „seksualnog turizma“ te unatoč tome stalno ima veliku potporu u francuskim akademskim i književnim krugovima, sve do trenutka kad su, 11. veljače 2020, francuski tužitelji objavili da je pokrenuta kriminalistička istraga i kad je dan poslije, 12. veljače prošle godine, pozvan da se pojavi pred pariškim sudom.

Završni autoričin Post scriptum naslovljen je Upozorenje čitatelju: „Književnost nadilazi svaku moralnu osudu, ali na nama je kao urednicima da podsjećamo kako je seksualni odnos odrasle osobe s osobom koja nije seksualno punoljetna nedopustivo i zakonski kažnjivo djelo.“

Vanessa Springora napisala je hrabru, snažnu, umjetnički i dokumentaristički potrebnu knjigu koja govori o strahotama iskorištavanja maloljetnica, u osobno ime i za cijelu javnost. Snažna osuda stravičnoga čina presuda je cijelom društvu i licemjernu i kukavičjem vremenu i kronotopu nasilja i silnika.